Doček sportaša je zbog sportskog uspjeha... ne i politička pozornica
Ne postoji sportaš koji nakon nekog velikog međunarodnog uspjeha, bilo na Europskom ili Svjetskom prvenstvu, Olimpijskim igrama ili nekom drugom vrhunskom natjecanju, ne bi poželio doživjeti svečani doček u svome gradu. Susret sa obitelji, navijačima i sugrađanima na glavnom gradskom trgu posebna je čast i priznanje cijele zajednice kojoj sportaš pripada, trenutak zajedništva koji se pamti cijeloga života.
Tek rijetki imaju privilegij to doživjeti, a osobno sam jedan od sretnika među njima. Teško je riječima opisati emocije koje prate takve trenutke, trenutke koji dolaze nakon godina odricanja, napornog rada, prolivenog znoja, pa i krvi. To su trenuci u kojima vam sredina u kojoj živite iskazuje poštovanje prema uloženom trudu i postignutom rezultatu. U mom slučaju, to je bilo prvo mjesto na Svjetskom kupu u slobodnoj borbi, osvojenom 1982. godine u dalekom Hong Kongu... danas bi to trebali biti naši EP brončani rukometaši... ali...
Radost koju sam osjetio kada sam saznao da se priprema svečani doček teško je opisati, ali i do danas je ostalo duboko urezano u memoriji. Doček je započeo već u Zračnoj luci Split uz zvuke Limene glazbe, a potom se program nastavio karuselom sve do Gradskog trga u Trogiru, ispunjenog do posljednjeg mjesta. To su slike koje se ne zaboravljaju, slike koje trajno ostaju u sjećanju, kao i duboka zahvalnost svima koji su sudjelovali u organizaciji tog događaja, kao i svim građanima koji su nazočili.
Kao sportaš, nisam imao nikakvih zahtjeva niti mi je uopće padalo na pamet postavljati bilo kakve uvjete organizatorima dočeka. Doček je dar zajednice, a kada vam netko daruje takvu čast, minimalna je pristojnost javno im se zahvaliti, čak i onda ako neki detalj možda nije u potpunosti po vašem osobnom ukusu. Opasno je, pa i pogubno za sport i sportaše, kada se politika previše upliće ili pokušava parazitirati na nečijem sportskom uspjehu, naročito kada se dogodi da sportski uspjeh prestane biti u prvom planu...
Uvjetovati bilo što organizatorima dočeka izlazi iz okvira sporta i predstavlja jasan znak nepoštivanja domaćina odnosno organizatora, uz to i pomanjkanja kućnog odgoja i one elementarne kulture. Pravi sportaš nikada si ne smije dopustiti izlazak iz sportskih okvira, jednako kao što ne smije dopustiti da ga se koristi ili uvlači u bilo kakve političke obračune.
Jasno je da u ovakvim svečanim trenucima uvijek ima i onih koji u svemu traže osobnu, pa i političku korist. No svakom istinskom sportašu jedino bi trebalo biti važno zadovoljstvo, radost i zajedništvo svih građana koji su došli pružiti podršku i zajedno sa sportašima podijeliti ponos, veselje i slavlje zbog ostvarenog sportskog uspjeha. Sve izvan toga sa sportom veze nikakve nema....
Na priloženim fotografijama su prizori iz 1982. godine nakon povratka sa SK iz Hong Konga na kojem sam osvojio prvo mjesto.
