Novi val poskupljenja smještaja u domovima za starije je udar na umirovljenike i njihove obitelji
Gotovo da ne prođe dan, a da nešto što je nužno za svakodnevni život građana, posebno umirovljenika, ne poskupi. I dok je inflacija postala stalni pratilac našeg društva, posljedice se sve češće mjere u dvoznamenkastim postocima.
Ukidanje subvencija na energente već samo po sebi nagovještava novi val poskupljenja, no i prije nego što on stupi na snagu, stigla je nova loša vijest za najosjetljiviju skupinu naših sugrađana, korisnike domova za starije. Najave povećanja cijena smještaja od 40, 50, pa i više posto, do kraja godine, izazvale su opravdan strah i očaj među korisnicima i njihovim obiteljima, koje su i do sada teško uspijevale podmirivati troškove.
Mnogi umirovljenici već godinama jedva prate postojeće cijene, često uz pomoć djece i unuka, a za znatan broj njih ni takva podrška više neće biti dovoljna. Ravnatelji domova umiruju javnost tvrdnjama kako nitko neće završiti na ulici, no prava je istina da će mnogi stariji građani biti trajno onemogućeni u korištenju smještaja na koji čekaju godinama, jer im mirovine jednostavno ne omogućuju pokrivanje tolikih troškova.
U takvim okolnostima, govoriti o „socijalnoj državi“ ili se hvaliti brigom za starije, a istovremeno povećavati cijene smještaja desetke puta brže nego što rastu mirovine, zvuči bešćutno i bez trunke empatije. Umirovljenici su s jedne strane zakinuti niskim mirovinama, a s druge im se dodatno otežava život dramatičnim povećanjem cijena u domovima što je dvostruka nepravda.
Naravno da smještaj u domovima ima svoju cijenu i da netko taj trošak mora podnijeti. Međutim, sadašnji model u kojemu najveći teret podnose upravo umirovljenici, oni koji imaju najmanje, potpuno je nepravedan i dugoročno neodrživ. Umjesto da država preuzme veći dio odgovornosti i sustavno rješava problem kroz proračunske mehanizme, sve se ponovno prelama preko leđa najslabijih.
Dio odgovornosti snose i sami umirovljenici, koji nikako ne uspijevaju ostvariti jedinstvo i organizirati se na političkoj razini kako bi, zahvaljujući svojoj brojnosti, postali respektabilan faktor u odlučivanju. Brojne podjele i nesuglasice dodatno su potaknuli i pojedini čelnici umirovljeničkih udruga i stranaka, koji su prečesto interese starijih osoba podređivali vlastitim ambicijama. Time su omogućili da vladajuće strukture godinama koriste podjele i slabosti umirovljeničke scene za vlastite ciljeve, dok su problemi starijih ostajali neriješeni.
Dugoročno rješenje ovoga problema ne može se prepuštati isključivo domovima i njihovim korisnicima. Nužno je da država kroz sustav trajnih i pravednih subvencija preuzme veći dio troška smještaja u domovima za starije, kako bi se osiguralo da pravo na dostojanstvenu starost ne ovisi o visini mirovine ili financijskoj mogućnosti obitelji.
Istovremeno, nužno je i da se sami umirovljenici ozbiljnije politički organiziraju i udruže. Samo snažan i jedinstven umirovljenički glas može natjerati vlast da prepozna starije osobe kao ravnopravne sudionike u kreiranju javnih politika. Bez političke snage i zajedništva, svaka nova kriza ili poskupljenje ponovno će se prelamati preko leđa onih koji su najmanje u mogućnosti to podnijeti.
Vrijeme je da država preuzme svoju odgovornost, a da umirovljenici kroz jedinstvo postanu politička snaga koja će to i izboriti.
