Obiteljske mirovine četiri godine poslije..., jesu li umirovljenici ponovno prevareni?
Prije četiri godine javnosti je predstavljan novi model obiteljskih mirovina kao povijesni iskorak za umirovljenike. Tada se govorilo o velikom povećanju prava udovica i udovaca te mogućnosti da preživjeli bračni partner uz svoju mirovinu nastavi koristiti i dio mirovine preminulog partnera. Mnogi su očekivali stvarno poboljšanje životnog standarda desetaka tisuća umirovljenika koji su nakon gubitka životnog partnera ostajali na rubu siromaštva.
Danas, nakon nekoliko godina primjene, vrijeme je za jednostavno pitanje, jesu li očekivanja ispunjena?
Pošten odgovor glasi, djelomično jesu, ali u uz tek 27% od 70 odnosno 77% mirovine preminulog partnera u daleko manjoj mjeri od onoga što je u početku bilo predstavljano, pa čak i dogovoreno između predstavnika umirovljenika da se prema Vladi ide sa jedinstvenim prijedlogom od 50%. Nitko ne može tvrditi da nije ostvaren određeni napredak, međutim, jednako tako nitko ne može zanemariti činjenicu da je većina korisnika obiteljskih mirovina i dalje suočena sa ozbiljnim financijskim problemima te da Hrvatska i dalje ima veliki broj umirovljenika koji žive ispod ili neposredno iznad granice siromaštva.
Ono na što je BUZ upozoravao prije četiri godine pokazalo se točnim. Umjesto sustavnog rješenja dobili smo ograničeni model koji je u određenoj mjeri pomogao dijelu korisnika, ali nije uklonio temeljnu nepravdu. I dalje ostaje otvoreno pitanje visine nasljednog dijela mirovine kao i pitanje zašto preživjeli partner ne bi mogao slobodno izabrati model koji je za njega najpovoljniji. Model koji je zagovarao BUZ uključivao je mogućnost korištenja pune mirovine preminulog partnera uz zadržavanje dijela vlastite mirovine i uz veći cenzus, koji je sada 80 AVM-a (1.200 eura), što mnogima zbog visine mirovine onemogućava korištenje navedenog prava. BUZ ostaje na prijedlogu da nasljedni dio bude najmanje 50% mirovine preminulog partnera uz cenzus 1,5 prosječne plaće, što bi trenutno bilo cca 2.300 eura.
Posebno je važno naglasiti da su među korisnicima obiteljskih mirovina i dalje dominantno žene čije su osobne mirovine često znatno niže od mirovina njihovih pokojnih supruga. Upravo zato svaki model koji ograničava prava udovica i udovaca zapravo održava velik broj starijih osoba u trajnoj financijskoj nesigurnosti. Nažalost, isti oni koji su godinama sudjelovali u raznim radnim skupinama i pregovorima često se danas predstavljaju kao „kritičari“ niza rješenja u čijem su stvaranju i sami sudjelovali. Takvo ponašanje „po zadatku“ je jeftini politički marketing u funkciji Vlade a ne stvarna borba za interese umirovljenika.
Pravo pitanje nije koliko je sustav spreman dati umirovljenicima, nego zašto se i dalje izbjegava uspostaviti model koji bi starijim građanima omogućio dostojanstven život nakon smrti partnera. Ako država može pronalaziti milijarde za brojne druge potrebe, onda mora pronaći i sredstva za one koji su desetljećima gradili ovu zemlju. Umirovljenici ne trebaju isprazna obećanja, medijske predstave i političke igrokaze. Trebaju pošten sustav koji će im omogućiti da nakon gubitka životnog partnera ne budu kažnjeni siromaštvom.
Dostojanstvo u starosti ne smije biti povlastica, nego pravo.
