Za uskrsnice umirovljenicima nema novca, a milijune eura za izgubljene sporove ima!?
Država koja uvijek ima novca za vlastite političke promašaje, a nikada za svoje umirovljenike, mora se ozbiljno zapitati kome zapravo služi.
U Hrvatskoj je već postalo pravilo da novca ima, ali samo kada treba pokriti političke promašaje. Kada treba platiti cijenu pogrešnih odluka, izgubljenih arbitraža ili loše vođenih državnih poslova, državni proračun se iznenada pokaže kao nepresušan izvor sredstava. No kada se radi o umirovljenicima, koji su desetljećima punili taj isti proračun, tada odjednom nastupa poznata mantra, „nema novca“.
Najnoviji primjer takvog licemjerja je arbitražni spor između Hrvatske i mađarske kompanije MOL. Hrvatska je taj spor izgubila pred međunarodnim arbitražnim sudom te će morati isplatiti oko 250 milijuna eura odštete. Spor je pokrenut još 2013. godine, a MOL je tvrdio da Hrvatska nije ispunila obveze iz ugovora o plinskom poslovanju vezanog uz INA-u. Arbitražni sud prihvatio je njihove argumente, a hrvatski prigovori o korupciji nisu prošli.
I što se dogodilo nakon objave presude? Ništa posebno. Nije bilo dramatičnih rasprava o tome odakle novac, niti dugih političkih kalkulacija. Potpredsjednik Vlade jednostavno je poručio da će se sredstva osigurati u proračunu. Problem riješen. Zanimljivo, međutim, da ista ta Vlada redovito tvrdi kako u proračunu nema novca za uskrsnice umirovljenicima. Nije riječ o milijardama, nego o relativno skromnom iznosu koji bi mnogim starijim građanima značio barem malo dostojanstva u vrijeme kada cijene hrane, energije i lijekova nezaustavljivo rastu.
Paradoks je očit, za izgubljene sporove ima 250 milijuna eura, ali za nekoliko stotina eura pomoći najstarijim građanima nema, a spomenuti iznos bio bi dovoljan da svaki umirovljenik u Hrvatskoj dobije uskrsnicu veću od 200 eura. No arbitraže su tek vrh ledenog brijega. Hrvatska je već desetljećima poligon političkih i gospodarskih promašaja koji se na kraju uvijek plaćaju javnim novcem. Sjetimo se samo financijskih debakala u nizu tvrtki poput Agrokora, Petrokemije ili Magme, gdje su ogromni iznosi iz mirovinskih fondova nestajali u lošim odlukama, a odgovornost gotovo nikada nije utvrđena.
Najnovija potencijalna financijska mina pojavila se u Lici, gdje je investitoru izdana dozvola za izgradnju tvornice litija, da bi se nakon što je projekt već krenuo počele povlačiti izdane dozvole. Ako taj slučaj završi na međunarodnim sudovima, a vrlo je vjerojatno da hoće, Hrvatska bi ponovno mogla plaćati milijunske odštete zbog kaosa i političke neodgovornosti. U takvom sustavu milijarde eura nestaju u sivim zonama politike i gospodarstva, dok se građanima, osobito umirovljenicima, stalno ponavlja ista priča o nužnoj štednji.
Može li Vlada koja je u nekoliko godina morala smijeniti desetke ministara zbog sumnji u korupciju i kriminal vratiti povjerenje građana i dovesti državu u normalu? Teško. Ne zato što Hrvatska nema novca, nego zato što očito nema političke volje da se njime upravlja odgovorno.
Dok god je tako, umirovljenici će ostajati bez uskrsnica, a politički promašaji nastavit će se plaćati iz džepova građana.
