ZDS, pozdrav koji podliježe zakonskim sankcijama i/ili legitimni simbol otpora?
Ni gotovo tjedan dana nakon spektakularnog koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu ne stišavaju se reakcije, štoviše, one svakim danom sve više eskaliraju.
S jedne strane, pojedini političari i komentatori, osobito s lijevog političkog spektra, nastoje predstaviti događaj kao svojevrsnu rehabilitaciju ustaštva i NDH. Sa druge pak strane, velika ili bolje kazati ogromna većina posjetitelja, kao i brojni građani koji nisu bili nazočni, doživjeli su koncert kao snažan izraz domoljublja, zajedništva, vjere i ljubavi prema domovini što najbolje potvrđuje i sam skup od pola milijuna ljudi koji je prošao bez i jednog incidenta.
Retorika kojom se posljednjih dana barata u dijelu javnog prostora već prelazi u sferu histerije, a upravo takav pristup otvara prostor i za one malobrojne koji zaista simpatiziraju NDH. U žaru rasprava, nije rijetkost čuti uzvik „Za dom spremni“ i izvan zakonom dopuštenih konteksta, pa čak i iz usta ozbiljnih političkih aktera, čime se dodatno, rekao bih i bez ikakve potrebe ili razloga, potpiruju tenzije i daju argumenti onima koji oštro kritiziraju koncert, izvođača i stotine tisuća posjetitelja, kao i sve one koji ih podržavaju.
Prema važećim zakonskim okvirima, uzvik - pozdrav „Za dom spremni“ tolerira se isključivo u dva slučaja, i to u kontekstu komemoracija i nekih aktivnosti vezanih uz postrojbe HOS-a, i kao dio pjesme „Bojna Čavoglave“, nastale početkom 90-ih u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku. Svima dakle treba biti jasno da uzvikivanje ili isticanje ZDS u svakoj drugoj prigodi podliježe zakonskim sankcijama, i oko toga ne bi trebalo biti nikakve dileme.
Treba jasno i odgovorno naglasiti, nitko razuman i dobronamjeran ne može opravdavati kvislinšku i zločinačku tvorevinu NDH nastalu pod okriljem talijanskog fašizma i njemačkog nacizma, dvaju najvećih zala 20. stoljeća. Istovremeno, nerazumno je poistovjećivati usklik iz 90-ih, korišten u kontekstu obrane zemlje, s pozdravom iz 1941. kada je korišten isključivo u službi fašističke ideologije.
Domovinski rat i borba protiv daleko nadmoćnijeg agresora 90-ih ne mogu se i ne smiju promatrati kroz prizmu događanja iz Drugog svjetskog rata. Iako je činjenica da su i 90-ih postojali pojedinci koji su pokušali oživjeti ideologiju NDH, takve su pojave bile i ostale marginalne, i društveno neprihvaćene.
Zabrinjavajuće je koliko se ovih dana pozornosti daje upravo tim marginalnim pojavama, često samo kako bi se zadržao narativ o navodnoj ustašizaciji društva. U nedostatku konkretnih politika i sadržaja, dio političkih aktera, posebno a lijevog političkog spektra, već danima uporno poseže za ideološkim podjelama iz prošlosti koju je većina hrvatskog društva, uključujući i gotovo cijeli konzervativni politički spektar, već odavno ostavila iza sebe.
U tom kontekstu, uzvik „Za dom“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“ nije veličanje NDH, već simbol borbe za slobodu i opstojnost hrvatskog naroda u vremenu njegove najveće ugroze. Svako izvođenje te pjesme treba promatrati isključivo u kontekstu njezina nastanka kao glazbenog izraza otpora i domoljublja početkom 90-ih. Sve drugo predstavlja svjesno izvrtanje činjenica i pokušaj politizacije s ciljem izazivanja podjela.
